TRG BOSNE SREBRENE U SREBRENICI

INICIJATIVA ZA TRG BOSNE SREBRENE U SREBRENICI

 

Svi gradovi u kojima su fratri iz reda sv.Franje ostavili značajnijeg traga imaju barem ulicu  koja se zove „Franjevačka“ili Trg „Bosne Srebrene“ ali ne i Srebrenica koju franjevci i oficijelno nazivaju svojom kolijevkom na ovim prostorima, po kojoj svojoj provinciji dadoše ime „Bosne Srebrena“ nema takvu ulicu, trg niti išta drugog osim spomen kapele na  dijelu temelja nekadašnjeg manastira sv. Marije podignute u znak sjećanja na 700 godišnjicu njihovog dolaska u  Srebrenicu.

Zato Vas pozivamu da se pridružite ovoj inicijativi da sakupimo što više potpisa i vaših saglasnosti kako bi smo uputili prijedlog Skupštini opštine Srebrenica da donese odluku kojom  bi se  sadašnji naziv Trg  Bratstva i jedinstva preimenovao u Trg Bosne Srebrene. (Prostor od Unikredit banke do  kružnog toka ispred motela Alić a između pijace i Doma kulture)

Smatram da bi grad Srebrenica ovim jednim malim gestom poštovanja istorije, tradicije, drugogog i drugačijeg u svijet odaslao jednu pozitivnu poruku da u Srebrenici ipak ima života i suživota a ovo bi ujedno bio i još jedan pozitivan iskorak ka cilju da Srebfrenica dobije status Glavnog grada kulture u 2024 godini

Za one koji ne znaju dovoljno o istoriji franjevaca u Srebrenici evo nekoliko podataka: Franjo Asiški je početkom XIII stoljeća osnovao franjevački red koji je djelovao širom Evrope. Na prostoru Bosne franjevci su prisutni od 1291. godine, kada su došli u Srebrenicu i izgradili samostan koji je postojao sve do 1690. godine kada je uništen u požaru. Izgradnja  samostana u vezi je s dolaskom i naseljaevanjem hrvatskih trgovaca iz dubrovačkih krajeva u ovaj rudno i trgovinski važni kraj. Za tim su Hrvatima kao dušebrižnici došli franjevci. Ovaj samostan, na glasu kao ugledan, bio je prvi franjevački samostan u Bosni i Hercegovini. Bio je rasadnik za sve druge samostane po BiH. Ovdje su se jedno vrijeme odgajali budući fratri. Nakon što je samostan izgorio, a franjevci se razišli, vrijeme je učinilo svoje i trag o samostanu se izgubio. Tek krajem 80-ih godina 20. stoljeća, ostaci samostana su pronađeni  u srebreničkom naselju Klisa koje se nalazi u neposrednoj blizini centra grada. Arheološkim radovima utvrđeno je da se radi o ostacima crkve Svete Marije. Franjevačka provincija “Bosna Srebrena“ je 1991. godine na temeljima samostana podigla spomen kapelu Sv. Marije. Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila je naziv po Srebrenici i kolijevka je svih katoličkih provincija u regionu.Na području Srebrenice, osim samostanske crkve sv. Marije, postojala je i crkva sv. Nikole, crkve u Sasama, Čaglju i Jasenovi.  Srebrenica je polovinom 15. stoljeća bila sjedište biskupije i u njoj su stolovala dva biskupa franjevca.

SVI VI KOJI SE SLAŽETE SA OVOM INICIJATIVOM I ŽELITE JE PODRŽATI KLIKNITE NA SVIĐA MI SE ILI DAJTE SVOJ KOMENTAR.

Marinko Sekulić Kokeza

 

Škola na ničijoj zemlji

Mnoga sela u opštini Srebrenica su napuštena ili u njima živi samo nekolicina povratnika, mahom starijih. Početkom 90-ih se u prve razrede osnovnih škola upisivalo više od 800 učenika, danas jedva pedesetak.

Čitajte dalje

POLITIČARI, LIFTOVI I MAJKE

POLITIČARI, LIFTOVI I MAJKE

Ove redove u produžetku naapisah ne bi li se oni koji se tu prepoznaju odgovornim podsjetili da i oni imaju MAJKU ili su je imali i možda ih sad grize savjest, ako je imaju, da za nju nisu učinili sve što su mogli dok je bila živa

 

Vrijeme je praznika, slavi se na sve strane. Milioni lijepih želja, čestitki i obećanja putuju signalima interneta,   raznih medija i uživo izrečeni. Rijeke novca se troše na poklone, poklončiće, na ukrašavanje ulica, kuća,  za novogodišnja i božićna drvca, paketiće, deda Mrazeve, na bankete, prijeme, na prekomjerno žderanje jela i pića... a toliko je gladnih u Svijetu, toliko je bolesnih, siromašnih , nemoćnih koji čekaju pomoć ...Znam nikad neće niti može biti idealnog, da svima bude potaman ali moglo bi biti makar MALO, MALO POŠTENIJE raspodjele. Za one koji imaju,uzimaju, zarađuju ili otimaju mnogo, svejedno to bi bila kap u moru koju ne bi osjetili a za  one koji nemaju, ne mogu, bez te tuđe pomoći, bilo bi to kao more, čak i više. Ili da barem  ovi što mogu i imaju  manje lažu ove druge. Ne budite im makar lažne nade svojim obećanjima koja nećete izvršiti a samo djelićem novca kojim se razbacujete a da ga niste vi zaradili i zaslužili MORALI  bi ste popraviti još dosta toga jer vas je za to narod i birao ali vi to sad ZLUPOTREBLJAVATE da ne kažem koju tzežu riječ.

Konkretan da budem, jer neki su se već umorili od čitanja  a ne kontaju „šta pisac hoće da kaže“, grad Srebrenica nema puno visokih zgrada. U pet-šest do rata su radili liftovi. Ratna nevolja natjera ljude da iz njih povade elektro motore i njima pokrenu mini centrale za malo struje u opkoljenom gradu. Tim liftovima osim novih elektromotora trebaju stakla na vratima, popravka elektroinstalacija i možda neke druge sitnice.Za ovih dvadeset i kusur godina od rata kroz Srebrenicu prodefilovalo je bezbroj vladinih i nevladinih organizacija, donatora i raznih drugih dobronamjernih ili onih drugih koji potrošiše milione maraka na obnove svega i svačega, materijalnog i nematerijalnog. Promijeniše se brojne garnitue lokalne vlasti,  mnogi obećaše i redom slagaše. Ni u jednoj stambenoj zgradi ni jedan lift do danas nije popravljen iako za to treba puno, puno manje para nego što su npr samo u prošloj godini koštale „greške“ projektanata na nekim radovima.

Moram sad biti još konkretniji pa i ličan jer kažu da svaklog njegova bol najviše boli. Ovo na slici je moja majka. Rođena je 1932 godine što znači da joj je 86 godina. Narušenog je zdravlja, teško hoda ali hvala Bogu još uvijek se kreće po stanu i radi veliki dio poslova u domaćinstvu. Zbog slabog srca, astme, visokog pritiska i bolesne noge ne može da silazi niti da se penje stepenicma tako da više od 7 godina nije svojom nogom kročila na zemlju. Sedam godina je u „kućnom pritvoru“ u stanu na osmom spratu. Na taj kućni pritvor bez krivice i suda osudili su je ti što obećaše pa slagaše i liftove ne popraviše...

 Sprat niže u istom ulazu je još teži slučaj. Nepokretna žena bez ikog svog, bivša zaposlenica u opštinskoj administraciji. Ona ne može ni do ljekara. Nisam se bavio istraživanjem ali sam siguran da od ovih pet-šest liftova uveliko zavisi „sloboda kretanja „ i još što, šta velikog broja starih, iznemoglih i bolesnih ljudi koji žive u tih nekoliko zgrada.

U istom ulazu u zgradi na Panađurištu je i visoki funkcioener lokalne vlasti. Mlad je pa mu lift i ne treba a nije  mu ni stan previše visoko. Dok nije došao na funkciju, valjda sakupljajući političke poene, bio je počeo prikuplajati pare od stanara kao učešće da se lift popravi. Kako dobi funkciju pare im je vratio jer kao „to nedovoljno para a i tako će to sad opština uraditi, ima para“. Obećaše  još i neki drugi, takođe visoko vrednovani ljudi u političkoj hijerarhiji naše opštine.

Ovo pišem ne da tim i drugim nadležnim, „Bože sačuvaj“, kažem da lažu, jer možda  su zaboravili ili im nije doteklo para u ovoj godini. Pišem im ovo jer možda i oni imaju MAJKU ili su je imali i možda ih grize savjest, ako je imaju, da za nju nisu učinili sve što su mogli dok je bila živa.  

Marinko Sekulić Kokeza