Azemu treba pomoć

Azem Mehanović - život u brvnari bez vode i ikakvih primanja

Preživjeo je rat, progonstvo, povrtak u život bez  ičeg, zimu sa minusima ispod 2o stepeni u drvenoj kolibi ali vjeru u dobre ljude  nije izgubio

Zatekli smo ga na Kragivodi, dvadesetak kilometara od Srebrenice, kod devastirane zgrade nekadašnje pošte. Oskudno odjeven, sitni, mršavi starac plijeni osmijehom i mirnoćom, kaže da se zove Azem Mehanović. Vratio  se veli u svoj Osat  2006. godine, tuđina dodijala. Živi sam u brvnari bez vode, bez ikakvih primanja.

- Pitamo kako preživljava?

- Ja to najbolje znam kako. Ljeti skupljam gljive i bilje i prodajem. Malo za zimnice. Težak život, ali šta ja mogu.

- Imaš li koga? S kim živiš?

- Živim sam. Imam sina i kćerku u Federaciji.

Pomognu li ti oni? Dolaze li?

Dođu ponekad. Ne mogu ni oni da mi nešto pomognu. Pomognu kol’ko mogu ali nemaju ni oni. U kreditu su, imaju djecu. Ja tamo ne mogu, hoću ovdje da umrem i gotovo – kaže Azem koji u svojoj drvenoj kućici živi samačkim životom, ali bez osnovnih uslova.

- Najgore mi je što nemam ni vode, u 21. vijeku, moram i sad da se kupam napolju.

Kako si preživjeo ovu zimu i ogromne minuse kad je sve bilo u ledu?

Ja znam kako, ali šta ću mora se,- kaže starčić, sa osmijehom, tiho, kao da se pravda –

Azem ima 71 godinu, Prije rata kao i svi Osaćani bio je neimar, radio privatno kao građevinski radnik diljem biše zajedničke države. Privatnici građevince i tad kao i danas, gotovo nikad ne prijeve a kamo li osiguraju. Radnog staža nema, tako ni penzije, samim tim ni za osnovne životne potrebe.

On ne moli, ne traži ništa ni od kog, ni na koga se ne žali i neizmjerno ja zahvalan svakom za malu pomoć.

 A Azemu ne treba mnogo, kupatilo i voda, kako sam reće da se „ne kupa hladnom vodom napolju u 21. vijeku“. Iako je što šta u životu propatio vjeru u ljude nije izgubio. Dobri ljudi mu mogu pomoći.

Marinko Sekulić Kokeza